[Šuki]

Ivo Andrić je rođen 9.oktobra 1892. u Travniku.Majka ga je još u povoju odnela u Sarajevo,gdje joj je muž službovao.Godine 1894.otac mu umire od tuberkoloze.Majka ga je odnela sestri svoga muža u Višegrad,udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednjka sa kojim nije imala dece.Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu,u svojoj kući na samoj obali Drine,koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmedpaše Sokolovića.

U Višegradu Ivo Andrić pohađa osnovnu školu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom koja radi kao tkalja u obližnjoj fabrici ćilima. Među gimnazijalcima zapažen je kao pripadnik nacionalističke omladine. 24. juna u Velikoj gimnaziji u Sarajevu položio je veliku maturu. Iste godine, 14. oktobra upisuje se na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno-prosvetnog društva iz Sarajeva.

Sarađuje u Hrvatskoj riječi, Hrvatskom pokretu, Savremeniku - objavljuje recenzije o knjigama, zatim pesme i beleške o likovnim izložbama. U Hrvatskom pokretu objavljuje četiri Pisma iz Krakova. 28. juna 1914. saznaje od svog prijatelja Durbešića da je u Sarajevu ubijen Franc Ferdinand, prestolonaslednik a potom napušta Krakov. Vozom stiže u Zagreb, a potom na Rijeku i onda brodom dolazi u Split.

29. jula policija ga hapsi kao pripadnika nacionalno-revolucionarne omladine. 2. jula 1917. pomilovan je i odlazi u Višegrad. Početkom jeseni mobilisan je u vojsku. Godine 1918. iz štampe izlazi Andrićeva prva knjiga Ex Ponto, pesme u prozi.

Ivo Andrić je 12. januara 1923.postavljen za vicekonzula u Gracu. Zatim se seli u Grac i upisuje na Filozofski fakultet. Godine 1928. premešten je za vicekonzula u Poslanstvo u Madridu. Iz Madrida održava veze sa svojim beogradskim, zagrebačkim i sarajevskim prijateljima. Predsednik Republike Poljske 1937. godine odlikuje ga Ordenom Velikog komandira obnovljene Poljske. Godine 1953. prvi put posle II svetkog rata dolazi u Višegrad.

19. Oktobra 1961. list Borba objavljuje da je Ivo Andrić najozbiljnijij kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Sedam dana kasnije Ivi Andriću je dodeljena Nobelova nagrada za književnost. Skupština Kulturno-prosvetne zajednice Srbije odlučuje da se Andriću dodeli Specijalna Vukova nagrada.     

Nakon što je oboleo od teškog poremećaja moždanog krvotoka, Ivo Andrić umire 13. Marta 1975. 24. Aprila u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu položena je urna Ive Andrića.

[Šuki]

Autobiografija

Kad god čovek oseti tako potpuno zadovoljstvo sa sobom, sa svim oko sebe i sa onim što je bilo i što će biti, to predstavlja za njega opasan trenutak, potpunu demobilizaciju onog najnužnijeg, minimalnog opreza koji je vezan sa postojanjem i održanjem svakog život bića. U takvom trenutku pune euforije, kad osećate potrebu da prema svakom budete i ljubazni i poverljivi, nailaze na vas neprimetne sitne ili krupne neprijatnosti.

Čovek je takav da sve dopušta da mu kažete, na sve pristaje lakše nego na to da je kao i svi ostali.

Naučio sam odavno da u stvari i nema potpuno lažnih suza, nego da mi obično lažnim smatramo i nazivamo suze čiji nam izvor nije poznat, ili čiji povod nećemo i ne želimo da saznamo.

[Šuki]

Toliko je bilo u zivotu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je zivjeti. Nesreca je u tome sto tako cesto, krace ili duze, javno ili tajno, hocemo da budemo ono sto nismo, ili da ne budemo ono sto smo. Takvim nasim prohtevima i cudima, kojima ne mozemo vidjeti cilja ni smisla, mi kvarimo svoj kratki zivot vise nego sto nam ga truju i zagorcavaju ljudi i prilike oko nas. Vrlo rano sam saznao da svaki minut zivota moze biti tezak koliko i zivot ceo. Ko ima i umije, taj ne samo da duze i ljepshe zivi nego i lakse i boluje i umire. Da mi je naci nekog ko bi zivio umjesto mene. Pravo ocajanje moze da obuzme covjeka kad kod onih koje smatra bliskim umjesto razumjevanja i usrdne pomoci naidje na hladne, ostroumne analize svojih shvatanja i postupaka... Ko ljudima sve vjeruje, prolazi rdjavo; ko nista ne vjeruje, jos gore. I tuga je jedna vrsta odbrane. Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da je suvise skupo placena jednim razocaranjem, pa ma kako ono tesko bilo. Stalno posmatram kolika je neosetljivost osetljivih ljudi na osjetljivosti njihovih bliznjih. Izmedju bojazni da ce se neshto desiti i nade da mozda ipak nece, ima vise prostora nego sto se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mracnom prostoru mnogi od nas svoj vjek. Cesto mi se cini da sam gori i slabiji od posljednjeg medju ljudima. Ono sto moze biti i ne biti uvek se, na kraju krajeva, pokori onome sto mora biti..."

[Mašijus :)]

Toliko je bilo u zivotu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je zivjeti. Nesreca je u tome sto tako cesto, krace ili duze, javno ili tajno, hocemo da budemo ono sto nismo, ili da ne budemo ono sto smo. Takvim nasim prohtevima i cudima, kojima ne mozemo vidjeti cilja ni smisla, mi kvarimo svoj kratki zivot vise nego sto nam ga truju i zagorcavaju ljudi i prilike oko nas. Vrlo rano sam saznao da svaki minut zivota moze biti tezak koliko i zivot ceo. Ko ima i umije, taj ne samo da duze i ljepshe zivi nego i lakse i boluje i umire. Da mi je naci nekog ko bi zivio umjesto mene. Pravo ocajanje moze da obuzme covjeka kad kod onih koje smatra bliskim umjesto razumjevanja i usrdne pomoci naidje na hladne, ostroumne analize svojih shvatanja i postupaka... Ko ljudima sve vjeruje, prolazi rdjavo; ko nista ne vjeruje, jos gore. I tuga je jedna vrsta odbrane. Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da je suvise skupo placena jednim razocaranjem, pa ma kako ono tesko bilo. Stalno posmatram kolika je neosetljivost osetljivih ljudi na osjetljivosti njihovih bliznjih. Izmedju bojazni da ce se neshto desiti i nade da mozda ipak nece, ima vise prostora nego sto se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mracnom prostoru mnogi od nas svoj vjek. Cesto mi se cini da sam gori i slabiji od posljednjeg medju ljudima. Ono sto moze biti i ne biti uvek se, na kraju krajeva, pokori onome sto mora biti..."

 

[Šuki]

Ex Ponto

"Video sam da je, u ova vremena, glavni i često jedini pokretač ljudskog delovanja strah, panični, nerazumni, često posve bezrazložni, ali istinski i duboki strah."

"U svakoj provinciji postoji jedan očajan strah od dosade. On je uzrok one bezumne društvenosti, ogovaranja i očajnih terevenki."

"I najudaljeniji krajevi večnog leda osete proleće, ma kako kratko."

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni, i još čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje."

"Svejedno koja je vaša istina, glavno je: proneti je kroz život kao svetinju i ne izneveriti dušu svoju nikad."

[Šuki]

Ex Ponto

"U zdrava čoveka je centar mišljenja: život i njegova patnja, a u melanholika: smrt i njene tajne."

"Teško je za dušu što osećaji koji su vezani uz dogadjaje našeg života, ne umiru zajedno sa njima, nego i kada nestane lica i krajeva, oni ostaju živi i sveži, istiniti i moćni kao u dan doživljaja. A kako su izgubili svaku realnu podlogu, bude bol i čežnju, tresu dušom kao nezaštićenim stablom, hrane se nemirom srca, kradu sadašnjost i truju budućnost."

"Najteže je čoveku kada sam nad sobom oseti samilost."

[Šuki]

Ex Ponto

"Sad uvidjam, gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve. Jer gubiti malo donosi žalost i suze i dok god možemo na preostalom meriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola."

"Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako, ne može živeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od one starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželeti mi večni mir i laku zemlju."

[Šuki]

Znakovi pored puta

"Budite radosni kad god vam se za to ukaže prilika i kad god za to nalazite snage u sebi; jer trenuci čiste radosti vrede i znače više nego čitavi dani i meseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohteva. A minuti čiste radosti ostaju u nama zauvek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti."