« Odgovor #75 poslato: Јануар 03, 2008, 01:50:17 » |
|
Šuki
|
Sad je Vreme
Jednu malu devojcicu cesto su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za veceru. Jednog dana dok je birala krompir, sisao je i njen otac u podrum "Sta to radis?" - upitao je. "Pokusavam da nadjem najsitnije krompire koje cemo iskoristiti za veceras. Krupnije i bolje krompire iskoristicemo kasnije."
Otac se smesio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izrucio nartag na gomilu. "Ako tako postupas uvek cemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveci, najbolji krompir za danas, pa cemo uvek jesti najbolji krompir!"
Ono sto najbolje mozemo da ucinimo svojim bliznjima ne treba da cuvamo za neko buduce vreme. Ta buduca prilika mozda nikada nece doci. Ako se trudimo da sada zivimo najboljim zivotom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo o tome da li cemo biti takvi i u buducnosti. Izaberite sada samo ono sto je najbolje i uvek najbolje.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #76 poslato: Јануар 03, 2008, 01:56:22 » |
|
Šuki
|
 |
|
|
Izdvojite malo vremena i procitajte ovaj tekst... Obeduj s Bogom! Decak je zeleo sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mesta gde on zivi, pa je zato spremio svoj prtljag s omiljenim kolacicima i pakovanjem od sest boca vocnog soka te zapoceo svoju pustolovinu. Kad je odmakao tri reda kuca, susreo je nekog starca. Sedeo je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova. Decak je seo blizu njega i otvorio svoj prtljag. Upravo se hteo osveziti vocnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolacic. Starac ga je zahvalno primio i nasmesio se decaku. Njegov je osmeh bio tako prijateljski da je decak zazeleo ponovno ga videti, pa mu je sada ponudio bocicu vocnog soka. Starac mu se ponovno nasmesio. Decak je bio izvan sebe. Sedeli su citavo popodne jeduci i smejuci se, bez da su izgovorili jednu jedinu rec. U medjuvremenu se smracilo, decak je osetio umor i ustao je da podje, ali tek sto je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrcao natrag do starca i snazno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveci smesak do sada. Kada je decak ubrzo otvorio vrata svoje kuce, majka je bila iznenadjena radoscu na njegovom licu. Upitala ga je: "Sta je to sto si danas ucinio da te je tako razdragalo?" Odgovorio je: "Obedovao sam s Bogom". No, pre nego sto je njegova majka uspela odgovoriti, dodao je: "Znas sta! Bog ima najlepsi osmeh koji sam ikada video". U medjuvremenu starac, takodje prozet radoscu, vratio se kuci. Njegov je sin bio zacudjen odsjajem mira na njegovom licu i upitao ga je: "Tata, sta je to sto si danas ucinio da te je tako razdragalo?" Odgovorio je: "Jeo sam kolacice u perivoju s Bogom". Za svaki slucaj, pre nego sto je njegov sin odgovorio, dodao je: "Znas sta! Puno je mladji nego sto sam mislio." Precesto podcenjujemo snagu dodira, smeska, ljubazne reci, uha koje nas slusa, iskrene pohvale ili najmanji cin paznje, a svi oni imaju snagu darovati nam zivot. Ljudi ulaze u nas zivot za vreme nekog razloga, godisnjeg doba ili za citav zivot. Sve ih jednako primi! Neka ovo dodje do srca onih koje su na poseban nacin dotakli neciji zivot. Neka spoznaju kako su nam vazni. Obeduj s Bogom! I, hvala sto si mi dotakao zivot! 
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #77 poslato: Јануар 03, 2008, 02:08:02 » |
|
Šuki
|
Uteha
Devojcica se upravo vratila iz susedstva gde je jadnoj zeni tragicno preminula osmogodisnja devojcica. "Zasto si isla tamo?" upita je otac. "Da utesim komsinicu!" "A sto si tako malena mogla uciniti da je utesis?" "Sela sam joj u krilo i s njom plakala!"
Mi smo andjeli sa samo jednim krilom: mozemo leteti jedino ako se zagrlimo.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #78 poslato: Јануар 03, 2008, 02:20:16 » |
|
Šuki
|
 |
|
|
Sokrat je vazio za mudraca. Jednog ga dana potrazi neki covjek i rece: -Znas li sto sam sve cuo o tvome prijatelju? -Trenutak, odgovori Sokrat. Prije nego mi ispricas volio bih da prodes jedan brzi test: jesi li to sto mi zelis reci prosijao kroz tri sita? -Tri sita? -Da, odgovori Sokrat. Prije nego ispricas neke stvari o drugome, dobro je da uzmes malo vremena i prosijes ono sto zelis reci. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da je istinito ono sto mi zelis ispricati? -Ne, pa i nisam. Nisam vidio samo sam cuo kako pricaju. -Dobro! Ne znas dakle je li to istina. Probajmo iznova: pokusajmo prosijati drugacije, sada cemo uzeti sito Dobrote. Ono sto mi zelis ispricati o prijatelju, je li nesto dobro? -Ne, bas suprotno! Cuo sam kako se tvoj prijatelj lose ponio. -Dakle, nastavi Sokrat, zelis mi ispricati lose stvari o prijatelju a nisi siguran jesu li istinite. To i nije bas ohrabrujuce! Jos uvijek mozes proci test, jer je ostalo jos sito Koristi. Je li korisno da mi ispricas sve sto je moj prijatelj napravio? -Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti. -Dakle, zakljuci Sokrat, ono sto si mi htio ispricati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zasto bi mi pricao. Ne zelim nista znati od onoga sto si mi htio ispricati, i tebi ce biti bolje da sve to zaboravis. "Medju prijateljima treba voljeti ne samo one, koje zaloste vase nesrece, nego i one koje nam ne zavide na sreci"
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #79 poslato: Јануар 20, 2008, 01:56:17 » |
|
Šuki
|
Ti jedini
Znamo se vec mesecima. Nakon jedne svadje smo se jos bolje razumeli. Postali smo najbolji prijatelji. Kada sam ti rekla, da sam bolesna, plakao si zamnom. Usla sam u avion, da se izlecim, ali ti prijatelju nisi dosao da mi kazes: "vidimo se opet". Imala sam srecu, nasli su novo srce za mene. Kada sam se vratila opet, trazila sam te svuda; ali mi nitko nije reko, gde si ti?! Pitala sam svoju majku: gde je moj najbolji prijatelj? A ona, sa suzama u ocima me upita: "Kceri draga, zar ti nisu rekli, od koga si srce novo dobila?!
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #80 poslato: Јануар 20, 2008, 02:01:18 » |
|
Šuki
|
Zena
Devojke, one su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne zele doci do najboljih, jer se boje da ce pasti i - ozlediti se. Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakse dodju. Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nesto nije u redu, dok su zapravo one velicanstvene. Jednostavno, moraju biti strpljive i cekati da pravi covek dodje, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smemo pasti da nas dohvate, ko nas treba i voli napraviće sve da dodje do nas. Zena je izasla iz rebra muskarca, a ne iz nogu da bude gazena, niti iz glave da bude nadmocna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zasticena, i blizu srca da bude voljena.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #81 poslato: Јануар 20, 2008, 02:16:46 » |
|
Šuki
|
 |
|
|
Prica o malom prasetu (ili nesto vise od toga...)
Negde u ovom trenutku zvanom zivot zivelo je jedno malo zeleno prase. Sasvim svoje, veselo i posebno, svesno nesvesno svega oko njega i posveceno onome sto voli i radi. Uglavnom je bilo samo. Nije moglo da se uklopi sa mnostvom stotinama i hiljadama malih roze prasica koji su na njega gle- dali sa ljubomorom na njegov veseli osmeh i pogled. Stalno su mu zagorcavali zivot i pokusavali da ga ometu u svemu sto je zapocinjalo i radilo. Malo zeleno prase se nije mnogo osvrtalo na svoju roze bracu, razumelo je ono njih, Sve njihove zablu- de i nesposobnosti, ogranicenosti mnostvom i prosecnoscu, nemanju volje ni motiva da budu nesto drugo osim malih roze prasadi koji bi po vazdan rovkali po djubristu svojih i tudjih zi- vota.
Ni farmeri nisu na njega gledali blagonaklono smatrajuci ga potencijalnom opasnoscu za izbijanje nemira medju ostalim prasadima pa ga jednog dana uhvatise i prefarbase. I to ne u bilo koju roze boju vecu u onu koja se ne skida, ne otire i ne spira. U vecitu. Postalo je kao i oni ... mnostvo. Prase je bilo ocajno. Trljalo se danima i pralo ne bi li skinulo svoju novu boju ali avaj bez uspeha. Tako obeshrabreno bez emo- cija za ista novo i stvaralacko lilo je svoje male roze suzice proklinjuci dan kada su se drugi drznuli da promene njegov zivot pitajuci se : Zasto? Ne zelim da sam kao Vi ... cujete li me ... vikalo je prase tog dana popevsi se na uzvisicu iznad farme ne bi li ga bolje culi. Boze, molim ti se vrati mi moju tako voljenu i dragu zelenu boju i moje zelene snove. Molilo je prasence dok su roze suze kapale iz njegovih malih okru- glih okica... I odjednom iz vedra neba poce da pada kisa. Ne bilo kakava ... vec zelena. U pocetku slabija da bi se ubrzo pretvorila u zeleni pljusak koji iskvasi mnostvo zbunjenih roze prasica ... toliko zbunjenih pojavom da nisu uspeli ni da se sklone u svoje obo- re. Stajali su tako u gomili gledajuci kako postaju sve zeleniji i zeleniji. Da, bili su to sada mali zeleni prasici ... Stotine njih kao sto je zelena trava njihove farme sa koje dalje u svet nogom nisu krocili. Ah ... tako ste slatki ... tako vas volim .. . rece ra- dosno malo roze prasence cija se boja nije mogla promeniti i otrca prema Suncu koje se poce pomaljati iza odlazecih zelenih oblaka rekavsi samo jedno : Hvala ti Zivote.
|
|
|
|
« Poslednja izmena: Јануар 20, 2008, 02:19:21 Suki »
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #82 poslato: Фебруар 19, 2008, 02:03:35 » |
|
Šuki
|
 |
|
|
Lepota odraza i odraz lepote Legenda kaže da je nekada davno postojao mladić po imenu Narcis, koji je bio toliko lep da se svako ko bi ga pogledao istog trenutka u njega zaljubio. To se dogodilo i nimfi po imenu Eho, ali on nije obraćao pažnju na nju, zbog čega je venula od tuge sve dok od nje nije ostao samo glas. Nemezis, boginja Osvete, bacila je čini na oholog Narcisa kome je od tada bilo suđeno da se zaljubi u svoj odraz na površini jezera, nad kojom je stajao opčinjen sopstvenom lepotom, sve do smrti, nakon koje su ga bogovi pretvorili u cvet. Posle Narcisove smrti, došle su Drijade – gorske vile – i videle da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza. - „Zašto plačeš?” – pitale su ga. - „Oplakujem Narcisa”, reče jezero. - „Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, ali ti si jedino imalo prilike da izbliza posmatraš njegovu lepotu. - ” „Narcis je bio lep?” – upita jezero iznenađeno. - „Ko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao”, odgovoriše Drijade. Jezero je na trenutak zaćutalo, a zatim reklo: - „Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove lepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, mogao da vidim kako se u dubini njegovih očiju oslikava moja vlastita lepota.” A u dubini vasih ociju ciji se lik oslikava? 
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #83 poslato: Фебруар 19, 2008, 02:05:33 » |
|
Šuki
|
 |
|
|
Sreca Jedan covek od devedeset dve godine, mali, dobrodrzeci i ponosan, koji je svakoga jutra bio kompletno obucen, sa kosom moderno namestenom i savrseno obrijan, iako je skoro slep, danas se doselio u staracki dom. Njegova sedamdesetogodisnja supruga nedavno je umrla, a time selidbu u dom ucinila neophodnom. Posle mnogo sati strpljivog cekanja u holu doma, ugodno se nasmesio kada su mu rekli da je njegova soba spremna. Dok je upravljao svojom setalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, ukljucujuci i roletne koje su bile na prozoru. “Svidja mi se”, rekao je sa entuzijazmom osmogodisnjaka kome su upravo pokazali novo stene. “Gospodine jos niste videli sobu. Sacekajte jos malo!” “To nema nikakve veze”, rekao je. “Sreca je nesto o cemu odlucujete unapred. Da li ce mi se dopasti soba ne zavisi od toga kako je rasporedjen namestaj, vec kako ja rasporedjujem svoje misli. Vec sam odlucio da mi se dopada. To je odluka koju donosim svakog jutra kada se probudim. Ja imam izbor : mogu da provedem dan u krevetu brojeci teskoce koje imam sa delovima tela koji vise ne rade, ali mogu da ustanem iz kreveta srecan zbog onih koji jos uvek rade. Svaki dan je poklon, i dok su mi oci otvorene mislicu na novi dan i na sve srecne uspomene koje sam odlozio. Bar za ovo doba svog zivota. Starost je kao bankovni racun: sa njega podizete ono sto ste tu ulozili. Moj savet vam je da ulazete mnogo u banku secanja. Hvala vam za vas deo u banci secanja. Ja jos uvek ulazem.” 
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #84 poslato: Фебруар 19, 2008, 02:20:02 » |
|
Šuki
|
 |
|
|
Antoine de Saint - Umeće malih koraka
Ne molim Te, Gospodine, za cuda i videnja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i meru, da kroz život ne klizim, vec da razumno određujem dnevni raspored, da primetim svetlost i vrhunce, da s vremenom na vreme nadem vremena za lepotu, umetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i buducnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro delujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me treznom spoznajom da su teškoce, neuspesi i udarci stalni pratioci života - uz koje rastemo i zremo.
Podseti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najlepšem, najzahtevnijem i najosetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketic dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene coveka koji ce brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, vec ono što mi treba.
Nauči me umeću malih koraka.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #85 poslato: Фебруар 19, 2008, 02:39:08 » |
|
Šuki
|
 |
|
|
Antoan de Sent-Egziperi - Mali Princ
Ali se desi da mali princ, posto je dugo koracao po pesku, kamenju i snegu, najzad pronade neki put. A svi putevi vode ka ljudima. -Dobar dan, rece on. Bio je to vrt pun rascvetalih ruza. -Dobar dan, odgovorise ruze. Mali princ ih pogleda. Sve su licile na njegovu ruzu. -Ko ste vi? upita on zaprepascen. -Mi smo ruze, rekose one. -Oh! rece mali princ. Osecao se vrlo nesrecan. Njegova ruza mu je pricala da je ona jedistveni primerak svoje vrste na svetu. A evo, samo u jednom jedinom vrtu, bilo ih je pet hiljada potpuno istih! ”Ona bi bila vrlo uvredjena kad bi to videla, pomisli on, strasno bi se zakasljala i pravila bi se kao da umire da ne bi ispala smesna. I ja bih bio prinudjen da je negujem, jer bi inace, da bi i mene ponizila, stvarno pristala da umre.” Zatim pomisli opet: “Verovao sam da sam bogat sto imam jedinstven cvet, a u stvari imam samo obicnu ruzu. Nju i moja tri vulkana koja mi dopiru do kolena, i od kojih je jedan mozda zauvek ugasen; sve to ne cini me bas tako velikim princom...” I on leze na travu i gorko zaplaka.
II. Deo
Tako mali princ pripitomi lisicu. A kad se dan rastanka priblizi: -Ah! rece lisica... Plakacu. -Sama si kriva, rece mali princ, nisam ti zeleo nikakva zla, ali ti si htela da te pripitomim. -Naravno, rece lisica. -Ali ti ces plakati, rece mali princ. -Naravno, rece lisica. -Znaci, time nista ne dobijas! -Dobijam, rece lisica, zbog boje zita. Zatim dodade: -Idi, pogledaj ponovo ruze. Shvatices da je tvoja jednistvena na svetu. Vrati se onda da mi kazes zbogom, a ja cu ti pokloniti jednu tajnu. Mali princ ode da ponovo vidi ruze. -Vi uopste ne licite na moju ruzu, vi jos nista ne znacite, rece im on. Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao sto je bila moja lisica. Bila je to obicna lisica slicna stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu. Ruze su se osecale veoma nelagodno. -Lepe ste, ali ste prazne, rece im on jos. Covek ne moze da umre za vas. Naravno, obican prolaznik poverovao bi da moja ruza lici na vas. Ali ona sama znacajnija je od svih vas zajedno zato sto sam ja nju zavoleo. Zato sto sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato sto sam njoj napravio zaklon. Zato sto sam radi nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato sto sam nju slusao kako se zali, hvalise ili kako ponekad cuti. Zato sto je to tvoja ruza. I on se vrati lisici. -Zbogom, rece joj on. -Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: covek samo srcem dobro vidi. Sustina se ocima ne da sagledati. -Sustina se ocima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio. -Vreme koje su ulozio oko tvoje ruze cini tu ruzu tako dragocenom. -Vreme koje sam ulozio oko moje ruze... rece mali princ da bi zapamtio. -Ljudi su zaboravili tu istinu, rece lisica. Ali ti ne treba da zaboravis. Ti si zauvek odgovoran za ono sto si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ruzu.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #86 poslato: Фебруар 24, 2008, 07:28:30 » |
|
Šuki
|
Herman Hese
Ja sam dvaput u životu imao ljubav, mislim onu pravu, i oba puta sam pouzdano znao da je to zauvek i da može prestati samo sa smrću, i oba puta je tome došao kraj, a ja nisam umro. Imao sam i jednog prijatelja, i ne bih mogao ni pomisliti da se nas dvojica za života možemo razići, ali ipak smo se razišli već odavno. ... Svaki čovek ima svoju dušu, i on je ne može stopiti ni sa čijom drugom. Dve osobe se mogu posećivati, mogu razgovarati i biti jedna drugoj bliske. Ali njihove duše su kao cvetovi, ukorenjene svaka na svome mestu, i ni jedna ne mže preći ka drugoj, jer bi se inače morala odvojiti od svog korena, a to joj nije moguće. Cvetovi šalju svoj miris i svoje semenje, jer bi voleli da se približe jedni drugima; ali cvet ne može ništa da učini da bi neka semenka došla na svoje pravo mesto. To čini vetar, a on dolazi i odlazi kako mu je volja.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #87 poslato: Фебруар 24, 2008, 08:23:20 » |
|
Šuki
|
 |
|
|
Uputstvo o 108 puteva do prosvetljenja - Dogen
Zamislite kako postoji Banka koja svako jutro položi na Vas racun sumu od 86.400 dinara. Ta Banka nece sacuvati taj iznos na racunu. Svake noci ce ponistiti iznos koji nije u toku dana upotrebljen. Sta cete uciniti? Povuci cete sav iznos do zadnjeg dinara, naravno. Svi mi imamo racun u takvoj Banci.
Ime te banke je : VREME
Svako jutro ova Banka Vam polozi na racun 86.400 sekundi. Svake noci ova Banka ponistava i smatra nevazecim ostatak koji nije upotrebljen u odredjene svrhe. Ova Banka ne cuva Vasu stednju i ne dozvoljava prenose. Svakog dana se otvara novi racun. Ukoliko ne upotrebite dnevni iznos na raspolaganju, gubitak je Vas. Nema kredita na iznos od sutra. Morate ziveti sadasnjost s iznosom od danas. Investirajte tako da postignete maksimum u vlastitom zdravlju i sreci.
Sat nastavlja s otkucajima.
Dostignite maksimum svakog dana.
• kako bi shvatili vrednost jedne godine upitajte osobu koja je bila u komi 12 meseci
• kako bi shvatili vrednost jednog meseca upitajte jednu majku koja je rodila prevremeno
• kako bi shvatili vrednost jednoe nedelje upitajte izdavaca nedeljnika
• kako bi shvatili vrednost jednog sata upitajte dvoje zaljubljenih koji cekaju na susret
• kako bi shvatili vrednost jedne minute upitajte nekoga ko je upravo zakasnio na voz
• kako bi shvatili vrednost jedne sekunde upitajte nekoga ko je upravo izbegao nesrecu
• kako bi shvatili vrednost delica sekunde, upitajte sportistu koji je dobio srebrnu medalju na olimpijadi
• dajte vrednost svakom trenutku u kojem zivite i dajte mu jos vecu vrednost ukoliko ga delite s posebnom osobom, toliko posebnom da to zasluzuje.
Ne zaboravite, vreme ne ceka nikoga. Cenite vreme koje Vam je na raspolaganju?
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #88 poslato: Фебруар 24, 2008, 08:32:38 » |
|
Šuki
|
 |
|
|
Rastanak
Bez rastanka ne bismo znali koliko nam znače oni od kojih se rastajemo
Stojim na peronu života čekajući voz za odrastanje. Oko mene je gomila nepoznatih, bezličnih ljudi koji se ljube i plaču, piju i nazdravljaju pozdravljaju i otpozdravljaju. Svi putuju s nadom; jedino ja čekam da gorka suza kane i da me konačno odvoji od bezbrižnih dana dečaštva. Pozdravljam te, o, mladosti!
Ta suza je safirno plava od detinjaste naivnosti, smaragdno zelena od mladalačkog poleta i entuzijazma i rubinsko crvena od prve neprežaljene i nezaboravljene ljubavi. Čitav spektar boja i osećanja dotaći će hladnu zemlju nepoznatog mesta i od radosti i patnji moje duše ostaće samo sećanja koja blede. Pozdravljam te, o, mladosti!
Tihu nervozu čekanja pojačava tupi i nepromenljivi ritam koji zadržava misao. To je ritam odgovornosti i samoodlučivanja, kravata i aktn-tašni i besprekornog rada. Od tog i takvog zvuka počeo sam da zaboravljam sve one sitnice koje su mi život značile i zbog kojih sam bezbroj besanih jutara dočekao. Hoću li to preživeti? Pozdravljam te , o, mladosti!
Čujem i vapaj školskih drugova koji poput mene čekaju na nekom svom peronu. Hoćemo li se ikada čuti i videti? Hoćemo li ikad skupiti vremena i snage da ponovimo mladost? Zbog vas mi je najžalije. Pozdravljam te, o, mladosti
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
« Odgovor #89 poslato: Фебруар 24, 2008, 09:15:17 » |
|
Šuki
|
 |
|
|
Savrseno srce Jednoga dana mladic je stajao u sredistu grada razmisljajuci kako on ima najlepse srce u celoj dolini. Prosla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savrseno. Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu slozili da je njegovo srce najlepse koje su ikad videli. Mladic je bio jako ponosan i jos se vise i glasnije hvalio svojim prelepim srcem. Iznenada, jedan stari covek pojavio se ispred povorke i rekao: „Zasto tvoje srce nije priblizno lepo kao moje?” Povorka i mladic pogledali su u to starcevo srce. Udaralo je snazno, ali prepuno oziljaka, bilo je mesta gde su komadici bili premesteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostecenih strana(ivica). Ustvari, bilo je puno mesta gde su celi komadi nedostajali. Narod je zapoceo - kako moze reci da mu je srce lepse nego sto on misli? Mladic je pogledao u starcevo srce i video njegovo stanje, i nasmejao se. „Mora da se salis, rekao je. Uporedi svoje srce s mojim, moje je savrseno a tvoje je prepuno oziljaka i suza. ”Da, rekao je starac, tvoje izgleda savrseno ali nikad se ne bih menjao s tobom. Vidis, svaki oziljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadic srca i dam je toj osobi, i cesto mi ta osoba uzvrati deo od svog srca koje se uklapa u prazni deo mog srca, ali buduci da delovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih zavrsetaka koje delim, jer me podsecaju na ljubav koju delimo. Ponekad dam delove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadic srca. To su ti prazni delovi - davanje ljubavi je rizikovanje. Ovi oziljci su bolni, otvoreni su, podsecaju me na ljubav koju dadoh ljudima takodje, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje cekam." 
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|