Evo jos jedan mit o ljubavi

Jednom davno, svi ljudski osećaji i svi ljudski kvaliteti
našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji.
Kada je Dosada zevnula treći put,
Ludost je, uvek tako luda, predložila:
"Hajdemo da se igramo sakrivanja!
Ko se najbolje sakrije, Pobednik je medju osećajima."
Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavši da prećuti, zapitala:
"Sakrivanja? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", započela je Ludost da objašnjava,
"u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronadjem, taj je Pobednik."
Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Oduševljenje.
Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesovalo.
Ali nisu svi hteli da se igraju.
Istina je bila protiv sakrivanja, a i zašto bi se sakrivala?
Ionako je uvek, na kraju, svi pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se setio da predloži igru.
Oprez nije hteo da rizikuje.
"Jedan, dva, tri..." počela je Ludost da broji.
Prva se sakrila Lenjost koja se, kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u senku Uspeha koji se mučeći popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodušnost nikako nije mogla da odluči gde da se sakrije
jer joj se svako mesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.
Lepota je uskočila u kristalno čisto jezero,
a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vetra.
Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe!
Laž se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana),
a Požuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav još nije pronasla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milion!", viknula je Ludost i započela svoju potragu.
Prvo je pronašla Lenjost, iza najbližeg kamena.
Ubrzo je začula Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.
Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspeh,
a Sebičnost nije trebalo ni tražiti.
Sama je izletela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednela,
i tako u kristalnom jezeru pronašla Lepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište
pa je ostala da sedi na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talenat u zlatnom klasju žita,
Teskobu u izgoreloj travi,
Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopšte igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigde da pronađe.
Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se već razbesnela, ugledala je ružičnjak.
Zašla je medju ruže, uzela suvu granu i, besna i iznemogla,
počela udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima.
Odjednom se začu bolan krik.
Ružino trnje izgrebalo je Ljubavi oči.
Ludost nije znala šta da učini.
Pronašla je Pobedu, osećaj nad osećajima, ali Ljubav je postala slepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na kraju odlučila da zauvek ostane uz Ljubav i pomaže joj.
Tako je Ljubav postala pobednik nad osećajima, ali je ostala slepa,
a Ludost je prati gde god ide