[crno_mache]

SUSRET


Jedne se noći beše srela
Na jednoj zračnoj stazi,
Duša u nebo što se pela,
I angel što na svet slazi.

Angel ispriča priču sjajnu
Šta su nebeski vrti,
A duša cele zemlje tajnu:
Magiju ljubavi i smrti.

I osmehnu se angel potom
Na carstvo večnih zraka;
Duša zaplaka za lepotom
Igre svetlosti i mraka.

[crno_mache]

REFREN



Znadem za neme sutone,
Kad sav šum zemlje nestane -
Gde srce za čas prestane,
A duša zavek utone.

Znadem za noći zvezdane,
Gde se sva svetlost prolije,
Da čašu tuge dolije,
Prokaže bola bezdane.

Znam ljubav kad se useli
U srca sjajne palače,
Pa tužna pesma rasplače,
Radosna pesma ucveli.

Znadem za čase čamotne,
Jeseni gorke, zgružene:
Sve stvari stoje združene,
Samo su duše samotne.

[crno_mache]

Poezija

Mirna kao mramor, hladna kao sena,
Ti si bledo tiho devojče što sneva.
Pusti pesma drugih neka bude žena,
Koja po nečistim ulicama peva.

Ja ne mećem na te đinđuve sa trakom,
Nego žute ruže u te kose duge:
Budi odveć lepa da se sviđaš svakom,
Odveć gorda da bi živela za druge.

Budi odveć tužna sa sopstvenih jada
Da bi išla ikad da tešiš ko strada,
A čedna, da vodiš gomile što nagle.

I stoj ravnodušna, dok oko tvog tela
Mesto kitnjastog i raskošnog odela,
Lebdi samo pramen tajanstvene magle.

[crno_mache]

Susret

Čekasmo se dugo, a kad smo se sreli
Dala si mi ruku i pošla si sa mnom.
I idući stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i sreće smo hteli.
Oboje smo strašno verovali tada
Da se besmo našli. I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno preživljenih jada...

I zanavek kad se rastadosmo, i tako
Stežuć svoje srce rukama obema
Otišla si plačna, zamrzla i nema
K'o što beše došla, tužno i polako.

[crno_mache]

Zalazak sunca

Još bakreno nebo raspaljeno sija,
Sva reka krvara od večernjeg žara;
Još podmukli požar kao da izbija
Iz crne šume starih četinara.
Negde u daljini čuje se da hukti
Vodenički točak promuknutim glasom;
Dim i plamen žderu nebo koje bukti,
A vodeno cveće spava nad talasom.

Opet jedno veče... I meni se čini
Da negde daleko, preko triju mora,
Pri zalasku sunca u prvoj tišini,
U blistavoj senci smaragdovih gora -
Bleda, kao čežnja, nepoznata žena,
S krunom i u sjaju, sedi, misleć na me.
Teška je, beskrajna, večna tuga njena
Na domaku noći, tišine i tame.

Pred vrtovima okean se pruža,
Razleće se modro jato galebova;
Kroz bokore mrtvih docvetalih ruža
Šumori vetar tužnu pesmu snova.
Uprtih zenica prema nebu zlatnom
Dva giganta Sfinksa tu stražare tako,
Dokle ona plače; a za morskim platnom,
Iznemoglo sunce zalazi, polako.

I ja, kome ne zna imena ni lica,
Sve sam njene misli ispunio sade.
Vernost se zaklinje s tih bledih usnica.
Kao smrt su verne ljubavi bez nade!
Vaj, ne recite mi nikad: nije tako,
Ni da moje srce sve to laže sebi,
Jer ja bih tada plakô, ja bih večno plakô,
I nikad se više utešio ne bi’.

[crno_mache]

Ljubav


Tiha i prastara je ljubav, skrovito srce bilja
treptavo more i mekan srh na vlatu.
Ljubav je blagoslov zemlje, zamišljena ptica
večernji jablan, kudjelja na kolovratu.

Ona je njihala borce i vozila sanjare
uzbibala je ljude, njivu suncokreta.
Dala je zelen lišću i škrge ribama da dišu:
ljubav je čelo djetinje, bajka ljepšega svijeta.

A bol je dio njen, posječena lastavica,
suza što glinu mekša, vrutak tajni.
Bol cvate klasom gorkim, čudesni kvasac vida
osvrtaj za suncem i gutljaj oproštajni.

[crno_mache]

Prolaze dani



Nista oko mene vise nije isto
A ja?Tu sam ona ista nijema
Neprisutna stvar odnekad.Moje ruke
jednako su prazne.I pisu.Necisto
sustizu se slova na papiru.Vjecno
ona ista bela jeza,ista vreba.

Nista oko mene vise nije isto
Samo ja sam ista.I isto rimujem
kao nekad muk i huk.I ja i rijeci krzljamo zajedno.
Od njih nocu kujem
sve sto mi u danu zatreba.To lijeci
dosadu tisine.U rijeci me nema.

I zbilo se tako da me nema nigde
izmicem zloj slutnji,navikama doba
prikazama sto su ruznu glavu digle.
A pobozno tudji korak slijede.Gle
Nista oko mene vise nije isto
cak ni ova bijedna soba.

Koliko bespuca,koliko seoba
Iz kuta u kut,od prevrnute pani
bocice tinte,pa do onih hrpa
pisama,albuma,maramica,krpa
A ja uvek ista,na istoj grani
svoje kobi ljuljam.
I prolaze dani...

[crno_mache]

Ropstvo


Žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.

Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.

O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.

Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.

Ne zatvarajte prozore,djevojke !
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.

Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada !
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.

I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.

I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.

A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.

I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.

Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.

I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.

Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.

I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.

Ja više ne tražim. I ne vjerujem…

Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.

Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!

Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.

Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.

Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.

To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih…
_________________

[crno_mache]

Zbog tebe


Zbog tebe, ne zbog mene, dogadja se sada u meni
ovo cvetanje kristalnih latica. Zov
nigdje necut a posvuda prisutan.
Zaustavljena krila samoce
polegla su izmedju nas i cekaju
trenutak da se opet rasklope.

Poljubac: ostar ubod u srce. Kao okus
ananasa divljeg. Tama i starice
sto kamenim stepenicama silaze
sa zavezljajem godisnjih doba pod pazuhom

i ne gledaju ima li koga na putu.

A mi uz zimzelen stojimo i znamo
da je neponovljiva ova zalosna
vecer.

Gle, labud bijeli na vodi. Zagonetka.
Samo je okrzne oko, samo je spremi
u svoje mracne riznice
zbog tebe.

[crno_mache]

Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim pticama
s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato

[crno_mache]

Kasni sjaj

Tražim te
kao što naglo valovi prispjeli
sa mračnih mora, i već sasvim umorni
od huka noći,ištu uvalu
zasjenjenu modrim klisurama
počinka.

Ljubim te
mirno kao šuma večernja
svoje košute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tišinom voćnjaka
i pred polaganim odlaskom ruža.

[crno_mache]

SVE BOJE SVETA


Cudan je ovaj svet u meni
kad se od lisca zazeleni,
ili poplavi kao svila
od decje kose i pticjih krila.

Cudan je ovaj svet u meni
kad sve pozuti i porumeni.

Van mene dosta boja zivi.
Van mene katkad svet i posivi.
Ili se smraci
i naoblaci.

Dobro je zato sto postoje
i ove moje lepse boje.

I neki osmeh suncan i plah.
I vetar necujan kao dah.

Pa sve kad trne
i sve kad vene,
kad tmurno izgleda svet oko mene,
u meni bukti sto vatrometa
nekakvog lepseg, samo mog sveta.

Ponekad pozelim da podelim
moje rumeno sa gradom celim.
I moje belo sa zutom travom.
I moje zuto sa noci plavom.
I moje plavo sa rekom snenom.

Jedino cuvam ono zeleno.

Za neke oci sto nisu moje,
al iz njih rastu,
odavno rastu
sve druge oci i druge boje.

[crno_mache]

GOVOR


Smatram velikom slaboscu i stvarno bih bio
potisten kada bih sve ovo sto osecam,
morao da ti objasnjavam hudim jezikom
coveka: recima sumnjivim, rovitim, razjedenim
i nekorisnim.
Postoje svakodnevne, sasvim obicne stvari,
koje su mnogima tajna.


"Najcvrsca vrata su ona koja su sirom otvorena,
kaze jedan prastari zapis sa Tibeta.


Postoji govor koji ce neko otkriti sutra, a
mozda niko nece ni pokusavati da ga
otkrije. Ali ti ga vec sada moras obuhvatiti
mislima.
Jer to je jezik znacenja, a ne dijalekt naziva.


Postoje kulture gestova, disanja ili vida.
Postoji vreme vremena i prostiranje prostora.
Postoji lepota lepote. Postoji istina istine,
stvarnost stvarnog, volja volje i moc moci.
Postoji kretanje kretanja, razmisljanje razmisljanja,
... postoji i ljubav ljubavi, sine moj.


Sve se redje usudjujem da izgovaram reci, jer
uvek znace drugo nego sto ja to zelim.
Sve dalje su od govora i tesko ih razabirem
u sumovima beskraja.


Tkivo tetovira na tkivo otiske nasleda. Takvo
je moje cutanje s tobom ove noci. Opnu po
opnu, ljisku po ljusku, sluz po sluz, zamor
medju nama civilizacije protozoa, epohe
virusa, celije stena i vazduha, i ustavljena
koza vode i vecnosti.
To je kao da se sporazumevamo u svim
vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem
smo se zadesili.


Pisem umesto tebe Snezani i Alisi. Saljem
telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
se bar jednom dnevno telefonom
Galebu Dzonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
Ali ni reci odgovora. Znaci da misle
na nas.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi
glasom govora.
Ljudi se postuju recima, a vole cutanjem.

[crno_mache]

OPOMENA

Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željen, tek ako želi.

I ako celoga sebe damo,
tek tad i možemo biti celi.

Saznaćemo, tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.

I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

[crno_mache]

PLAVA ZVEZDA

Iza suma, iza gora, iza reka, iza mora,
zbunja, trava,
opet nocas tebe ceka cudna neka zvezda plava,
zvezda prava.

Cak i ako ne verujes,
probaj toga da se setis.
Kad zazmuris i kad zaspis, ti pokusaj da je cujes,
da odletis,
da je stignes i uhvatis i sacuvas kad se vratis.

Ali pazi:
ako nije sasvim plava, sasvim prava,
mora lepse da se spava, da se sanja do svitanja,
mora dalje da se luta,
trista puta,
petsto puta,
mora druga da se nadje... treca... peta...
mora u snu da se zadje na kraj sveta
i jos dalje iza kraja - do beskraja.

Mora biti takve zvezde.
Sto se cudis?
Pazi samo da je negde ne ispustis dok se budis.
Pazi samo da se negde ne izgubi,
ne povredi.
Takva zvezda u zivotu mnogo znaci, mnogo vredi.

Ja ti necu reci sta je ova zvezda plava,
zvezda sjajna.
Kad je nadjes - sam ces znati.
Sad je tajna.

OPOMENA
Vazno je,mozda,i to da znamo:
covek je zeljan tek ako zeli.

I ako sebe celog damo,
tek tada i mozemo biti celi.

Saznacemo tek ako kazemo
reci iskrene,istovetne.

I samo onda kad i mi trazimo,
moci ce neko i nas da sretne.